U inat dijagnozama

Kažu da vrijeme liječi. Kažu da prodju i tuge, i rane, i gubici. Ne znam. Znam samo da postoje mjesta na kojima bol nakratko utihne. Ne zato što je nestala, nego zato što je more na nekoliko trenutaka preuzme na sebe. Kad sjedim uz obalu, imam osjećaj da valovi znaju sve ono što nikome nisam rekla. Ne postavljaju pitanja. Ne traže objašnjenja. Samo dolaze i odlaze, kao da mi šapuću da je u redu ponekad samo postojati. More ne briše uspomene. Ne vraća one koji nedostaju. Ne mijenja dijagnoze. Ne popravlja ono što se više ne može popraviti. Ali učini nešto jednako važno – podsjeti me da, uprkos svemu, još uvijek mogu osjetiti mir. Miris soli. Dodir vjetra na licu. Zvuk galebova. Šum valova koji brišu buku iz glave. U tim trenucima srce diše nekako mirnije. Lakše. Možda zato ljudi idu na more kada im je teško. Ne traže čudo. Traže predah. Traže mjesto na kojem neće morati glumiti da su dobro. Mjesto gdje mogu pustiti suzu, a da je more sakrije medju svojim kapima. I možda je upravo ...

Kao i uvijek što činim u takvim prilikama, sinoć sam izašla na balkon dok je bjesnila oluja. Dok su munje parale nebo, a grmljavina se kotrljala preko krovova, nisam osjećala strah. Naprotiv. U toj silini prirode uvijek pronadjem nešto što me neobično smiri. Kao da svaka kap kiše ispere dio umora koji se u ovim sumanutim vrućinama taložio u meni, a svaki udar groma odnese poneku misao koju više ne trebam nositi. Možda će nekome zvučati čudno, ali oluja me nikada nije plašila. Ona me oduvijek podsjeti da je sasvim prirodno ponekad biti glasan, rastrgan, nemiran. Da se i nebo mora isprazniti kako bi ponovo moglo biti vedro. Zašto onda isto pravo ne bismo dali i sebi? Sjedila sam tako nekoliko minuta, osluškujući gromove i kapi kiše koje nemilosrdno udaraju u zemlju. Nisam tražila odgovore. Nisam ni o čemu razmišljala. Kao da je svaka kap kiše u sebe usisavala i najmanju moju misao o onome što je bilo kao i o onome što me tek čeka na ovom proputovanju koje se životom zove. Bila sam sa...

Ne treba u životu čekati da se dogodi nešto veliko. Neki trenutak koji će promijeniti sve. Velika ljubav. Veliki uspjeh. Veliko putovanje. Veliko čudo. Jer u jednom trenutku shvatiš da su upravo one najmanje stvari bile te koje su ostavile najdublji trag. Jedna iskrena rečenica izgovorena baš onda kada si pomislio da te niko ne razumije. Šolja kafe popijena u tišini s nekim uz koga se ne moraš pretvarati. Poruka koja stigne bez posebnog razloga, samo da te podsjeti da postojiš u nečijim mislima. Jedan osmijeh koji ti uljepša dan više nego stotinu velikih riječi. Život se, zapravo, ne sastoji od spektakularnih dogadjaja. Sastoji se od sitnica koje ne možemo kupiti, isplanirati niti ponoviti. Od zagrljaja koji liječi više nego lijek. Od pogleda koji govori: "Tu sam." Od ljudi zbog kojih se osjećaš mirnije nego što si bio juče. Tek s vremenom naučimo da sreća rijetko pravi buku. Ona dolazi tiho, sjedne pored nas i ostane u običnim trenucima. U smijehu koji se otme bez razloga. U...

Nikada ne pogledam u nebo tek tako - usput. Činim to iz navike, uvijek misleći na one kojima više ne mogu ni riječi reći, koje više ne mogu zagrliti, s kojima se više ne mogu smijati. U ovim ljetnim danima, divim se plavetnilu neba ili oblicima oblaka koji za samo nekoliko trenutaka promijene oblik ili čak nestanu. A onda se dogodi, kao što se dogodilo neki dan, nešto sasvim obično, a opet tako posebno. Jedan oblak. I srce. Ne savršeno nacrtano, ne onakvo kakvo bismo našarali olovkom na papiru. Ovo je bilo drugačije. Kao raspuklo na četiri dijela, a opet nekako potpuno. Kao da je život u njemu ostavio svoje ožiljke, ali ga nije uspio uništiti. Neko će reći da je to samo oblak. Možda i jeste. Ali nije stvar u oblaku. Stvar je u onome što smo u njemu vidjeli. Jer priroda nam često ne šalje poruke. Mi ih pronadjemo u sebi. U oblaku, zalasku sunca, talasu, listu ili peru koji padne pred naše noge. Sve su to ogledala našeg unutrašnjeg svijeta. Ja sam u ovom oblaku vidjela srce. Ne sav...

I eto, jedan mali, za mnoge vjerovatno beznačajni gest odnosno njegov izostanak, u trenu mi je otvorio oči i dao mi na znanje, kako od nekih ljudi ne smiješ očekivati ama baš ništa, čak ni najmanji znak pažnje. U obliku cvijeta recimo. Sitnica? Jeste, ali ogromna. Gledala sam meni dragu osobu kako u mom prisusutvu kupuje cvijeće. Po dva različita cvijeta. Neću lagati – potajno sam se nadala da je barem jedan od njih namijenjen meni. JBG, nije bio. Ni pomislio nije da bih se možda i ja razveselila cvijetu, makar i najmanjem... I da bih bila beskrajno zahvalna na njemu. Zapravo, nije ni morao biti kupljen. Mogao je biti ubran usput, na livadi ili pored puta. Za mene bi i to bilo dovoljno. Ne zbog cvijeta, nego zbog misli koja stoji iza njega. Meni bi mnogo značio, ali očito ja ni to nisam 'zaslužila'. Ali... Svemir je, kao i mnogo puta do sada, odlučio poravnati stvari. Već sljedećeg dana druga osoba pojavila se s buketom crveno-narandžastih ruža. Sasvim neočekivano. Bez pose...

Poželim ponekad nabaciti na sebe deblju kožu. Ne osjećati sve tako duboko. Ne uzimati baš svaku stvar k srcu. Ne pamtiti ton glasa, nijansu pogleda, izostanak riječi koje sam očekivala. Poželim biti ona osoba koja samo odmahne rukom. Koja ne razmišlja previše. Kojoj ne zadrhti glas kad govori istinu. Poželim, ali nisam. Ja sam ona koja sve osjeća… i previše. Ona kojoj tišina zna biti teža od riječi. Ona koja sanja u bojama, ali pamti i realnost u nijansama tuge. Ona kojoj sitnice nisu sitnice, već male svjetlosti u mraku. I nekad me to umori. Taj dar da sve osjetim — i ono izgovoreno i ono prešućeno. Umori me vlastita iskrenost, nježnost, spremnost da razumijem čak i ono što boli. Poželim tada biti drugačija. Podići zid oko sebe. Oklop, u koji nikakva strijela ne bi mogla doprijeti. Ali samo na kratko. Jer znam — nije problem u tome što osjećam. Problem je što ljudi često ne znaju kako s onima koji osjećaju. I vjerovatno nikad neću postati 'drugačija', ali naučiću biti ja — bez...

Mi smo narod koji prije i za vrijeme svake utakmice napravi pravi dar-mar po cijelom svijetu, od jednog dobrog poteza mit, a od samo jednog poraza prijeki sud. Takvi smo Bosanci. Kad ide — svi smo uz selektora, uz stručnjake, uz igrače, cijelu ekipu, slažemo se svi da su oni budućnost našeg sporta. Dižemo ih u nebesa, pravimo od njih heroje, pišemo hvalospjeve kao da smo već osvojili sve što se osvojiti može. A onda... Jedna loša utakmica. Jedan loš rezultat. I isti oni koje smo jučer nosili na ramenima danas postaju »krivci za sve«. Tako je i sa našim fudbalerima. Tako je i sa selektorom. Jučer je bilo: »Barbarez je legenda«, »Konačno neko naš«, »Čovjek koji zna šta znači ovaj grb«, »Vratio je on ponos reprezentaciji«. Od sinoć, nakon prvog ozbiljnog udarca, kreće ono naše dobro poznato: »Barbarez nema pojma«, »On je kriv za sve«, »Što je ovaj igrao?«, »Što onaj nije igrao?«, »Ja bih to bolje odradio!«… Jašta bi, kako da ne?!  I ne kažem da se ne smije kritikovati. Naravno da sm...